Ubedljiva pobeda Alternative za Nemačku (AfD) pre desetak dana na izborima u nemačkoj pokrajini Saksonija-Anhalt, gde su dobili 43,8 odsto glasova, izazvala je bujice reakcija. Jedni su zgroženi i paniče, drugi su pali u euforiju i misle da će sada sve biti drugačije u nemačkoj i evropskoj politici, dok su se treći povukli u sebe plašeći se, jer ne znaju šta nosi dan, a šta noć. Međutim, zadatak ozbiljne strateške analitike nije da paniči, da pada u euforiju ili da se boji, već da otkrije šta se zbiva i zašto i što bi se tek moglo zbiti.
Potpisnik ovih redova je još 2008. godine objavio na 700 strana obimnu naučnu studiju pod nazivom „Epoha s one strane levice i desnice“, sa tezom da više nije dominantna podela na klasičnu levicu i desnicu, već, s jedne strane, na levi i desni centar (liberalne socijaldemokrate i konzervativce) i na populističke alternative (opet leve i desne) s druge strane. Danas je upravo sa pobedom AfD u Saksoniji-Anhaltu i široj javnosti postalo vidljivo da na jednoj strani imamo združene liberalne socijaldemokrate i konzervativce, koji upravo u Nemačkoj trenutno čine vladu u tzv. velikoj koaliciji, a na drugoj strani populističke alternative koje sužavaju prostor ovom liberalnom centru.
Ukoliko Savez Sare Vagenkneht (BSW), mala populističke partija koja se otcepila od veće partije sa staromodnim nazivom Levica, da većinu za formiranje pokrajinske vlade Alternativi za Nemačku u Saksoniji-Anhaltu biće potpuno jasno da su na jednoj strani zajedno i „leve“ i „desne“ populističke alternative, a na drugoj strani takozvani levi i desni centar vladajuće nemačke velike koalicije, što samu podelu na levicu i desnicu čini zastarelom. No, čak i ako se ne desi da Sara Vagenkneht i njeni populistički drugovi daju većinu AfD, opet ostaje činjenica da oni svi zajedno sužavaju prostor mejnstrim nemačkih partija, liberalnih socijaldemokrata i demohrišćana, tj. ostaje njihova akciona konvergencija, ako već ne budu napravili i formalnu koaliciju na papiru.
Jednako tako se Robert Kenedi Džunior, iz najčuvenije američke levičarske porodice, našao u aktuelnoj Trampovoj tobož desničarskoj administraciji u Americi, sve se vajkajući da njegovi stric i otac (čuveni američki predsednik Dž. F. Kenedi i njegov brat uticajni senator Bobi Kenedi) ne bi danas prepoznali tobož levičarsku Demokratsku partiju, čiji su lideri bili šezdesetih godina. Tako se i aktuelna Trampova administracija, koju neki olako nazivaju ekstremno desnom, pa čak i fašističkom, zapravo sastoji od „levih“ i „desnih“ populista u jednom novom miksu politika koji nije ni levi ni desni, već naprosto alternativan političkom mejnstrimu liberalnih demokrata i republikanaca, koji je dosad vladao u Americi.
Sada je ovaj trend u svoj svojoj silini došao i u Evropu, te populisti svih boja i predznaka napreduju i Nemačkoj i u Francuskoj i uopšte širom Starog kontinenta. Međutim, ovo nije neka populistička haotična revolucija koja će napraviti darmar i Americi i Evropi, već se sve odvija mirno, demokratski i unutar postojećeg institucionalnog sistema Zapada, koji naprosto traži nove politike za aktuelne svetske izazove, pokušavajući da izbalansira svoj liberalni i antiliberalni pol.